Komorač

Karakteristike komorača

Komorač je otporna samonikla divlja ili uzgojena dvogodišnja biljka s odebljalim podzemnim djelom(sličnim luku), iz kojeg u prvoj godini nad zemljom izrastu listovi, a u drugoj godini do 2 metra visoka stabljika s listovima i cvjetovima.
Stabljika je okrugla, plavo-zelene boje i u pri vrhu razgranata, listovi se sastoje od mnoštva sitnih listića. U svakom plodu ima stotinjak sjemenki bogatih eteričnim uljima. Sjemenke su male, aromatične, plosnate i ovalne, sa žutim žlijebom. Plod je duguljast, rebrast i malo spljošten, jakog mirisa i slatkastog okusa koji podsječa na anis.
Komorač je bogat vitaminom C i kalijem.
Od pravog (vrtnog) komorača postoje tri vrste koje se međusobom razlikuju po upotrebi i kemijskom sastavu.
Lukovičasti ili začinski komorač (Foeniculum vulgare azoricum)
Slatki komorač (Foeniculum vulgare dulce)
Gorki ili divlji komorač (Foeniculum vulgare )
Ostali nazivi: Koromač, morac, slatki kopar.

Podrijetlo komorača

Ova biljka potječe iz Sredozemlja i najviše joj odgovara topla, ali ne prevruća klima. Uzgaja se u Grčkoj, Turskoj, Italiji, južnoj Francuskoj i u sjevernoafričkim zemljama.
Kod nas raste po kamenjarima Hrvatskoga primorja, Dalmacije i otoka.

Komorač u kuhinji

U kuhinji se upotrebljava korijen za juhe i u temeljcima od povrća, list se koristi u jelima sa dimljenom ribom, školjkama, u juhama i salatama.
Harmonizira jako dobro sa maslinovim uljem.
Sjemenke se koriste kod pripreme kruha, slanih kolača i mesnih jela.
U Makedoniji i Grčkoj proizvode se i rakije od komorača, a kod se dodaje u travaricu.

Hren u medicini

Kao ljek sjeme i list (eterična ulja i čaj protiv probavnih tegoba i prehlada, smiruje organizam )