Pinjol

Zelena ljuska je bogata vitaminima, a kremasto bijelo meso ima lagani mliječni okus i bogato je antioksidantima.
Pinjoli su sjemenke s najprobavljivijim oblikom esencijalnih uljnih kiselina, bogate su i aminokiselinama koje jačaju imunitet.
Pinjoli sadrže veliku količinu masti zbog čega vrlo brzo užegnu.
Glavni proizvođači pinjola su: Turska, Italija, Španjolska, Portugal.

Pinjol kao začin u kuhinji

U starom se Rimu od smrvljenih pinjola, badema i octa pripremala neka vrsta senfa.
Pinjoli su idealan dodatak za različite salate i kao neizostavni dodatak za poznati hladni umak Pesto Genovese.
Dodaje se tjestenini. Upotrebljavaju se kao začin u kobasicama, kolačima. Dodaju se još kuhanom povrću i riži, ali i kao dodatak kod pripreme omleta, riba i mesnih jela, osobito divljači.
U Egiptu pinjoli se mješaju sa špinatom, dok na Srednjem istoku poznat je umak tarator u kojem se popečeni pinjoli kombiniraju s kruhom, češnjakom, mlijekom i maslinovim uljem kako bi se dobila kremasta smjesa.

Pinjoli se mogu jesti sirovi ili lagano prepečeni, slani ili neslani kao i kikiriki.
Očišćeni pinjoli kupuju se najčešće na tržnicama ili u trgovinama zdrave hrane.
Veliku pažnju moramo obratiti načinu čuvanja pinjola, jer vrlo lako užegnu te ih je zbog toga potrebno čuvati u hladnjaku.

Pinjol u medicini

Pinjoli se zbog velikog sadržaja masti (uglavnom nezasićene) korisne u prevenciji krvožilnih bolesti i snižavanju LDL kolestreola.
Mono-nezasićene masne kiseline povoljno djeluju na smanjenje krvnog tlaka.
Pinjoli se još koriste kao ljekovito sredstvo protiv uznemirenosti, kod poremečaja rada bubrega, mokraćnog mjehura i probavnog sustava te tuberkuloze.
Još iz antičkih vremena poznata su njihova afrodizijačka svojstva. Zapise o tome nalazimo u rimskoj knjizi o zdravlju Tacuinum Sanitatis in Medicina te u arapskoj knjizi "Mirisni vrt".